Prije dvije godine, po prilici u ovo vrijeme, uoči kalendarskog proljeća, posjetila sam prvi
puta Islamsku Republiku Iran. Bilo je to putovanje za koje sam se dugo i brižljivo pripremala
– dijelom je to bila želja historičarke umjetnosti da što više toga posjeti u toj velikoj
zemlji sa hiljadu lica, ali i zbog poštovanja i divljenja prema jednoj od najstarijih
civilizacija u neprekinutom kontinuitetu.
To je putovanje bilo i trajno je ostalo u mojoj svijesti i duši jedinstveno iskustvo; jedno od
onih putovanja nakon kojih osjetite promjenu u vašem razumijevanju svijeta i ljudi oko vas.
Krenula sam od sjevera zemlje, od njene prijestolnice – Teherana i išla sve do
juga, do Širaza, uz boravke u Kašanu, Isfahanu i Yazdu. Bilo je to putovanje koje je krenulo od
podnožja snijegom prekrivenog planinskog lanca Alborz, koji tako snažno dominira vizurom
ozbiljnog i užurbanog Teherana, a završilo je na jugu, u razigranom i nježnom Širazu čije ulice
mirišu na more i ljeto i u kojem je ritam mnogo sporiji.
Teheran
Širaz
Bilo je to fizičko i duhovno iskustvo putovanja kroz hiljade godina nevjerovatno guste i
bogate historije, a koju stanovnici ove zemlje čuvaju živom u svim njenim segmentima i
nijansama. Krenula sam sa ritmom užurbanog, bučnog, gusto naseljenog Teherana, a završila sa tišinom i veličinom drevnih Ahemenida. Bilo je to svojevrsno putovanje unazad – od savremenog Teherana Islamske Republike do veličanstvene prijestolnice ahemenidskog Carstva.
Perzepolis
Moram priznati da sam prije dolaska u ovu prostranu zemlju, bila spremna
brzopleto pomisliti da tradicionalno odjevene muslimanke Irana neću nikako sresti u zorastrijskom hramu, ili u
Perzepolisu ili među grobnicama ahemenidskih kraljeva Xerxa i Dariusa u blizini, u Naqsh-e-Rostamu,
lokacijama nedaleko od Širaza. Na mjestu na kojem počinju i prvi kadrovi sjajnog filma
Asghara Farhadija, Heroj (2021).
Naqsh-e-Rostam
Kada zatvorim oči i iznova putujem dugim cestama od
Teherana do Kašana, ili pustinjskim predjelima Varzaneha, na putu od Isfahana prema Yazdu
ili kad se sjetim rasplesane duge nakon proljetne kiše nad nebom iznad Khan medrese,
nekada najveće medrese u provinciji Fars u kojoj je dershanu (predavaonu) imao i Mulla
Sadra; kada se sjetim plemenitosti, srdačnosti, topline i profinjenosti iranskog
naroda onda mi pred tim sjajnim kadrovima i sjećanjima postane sasvim jasno bogatstvo
iranske kinematografije, raskošan rukopis Abbasa Kiarostamija, Asghara Farhadija, Jafara
Panahija, Mohsena Makhmalbafa.
Ali, putujući tim ogromnim prostranstvima shvatite i istrajnost i strpljivost ovog ponosnog naroda. Iako već snažno ekonomski nagriženi dugogodišnjim sankcijama koje bi rijetko ko mogao izdržati tako dugo, prepoznajete snagu i otpornost koja dolazi “iznutra”, koja proizlazi i iz brojnosti stanovnika i geografske veličine zemlje. Na putu od Kašana prema Isfahanu, susrećete brojne kamione koji u nepreglednim i strogo kontroliranim kolonama prolaze najprometnijom kopnenom žilom-kucavicom, onom koja spaja krajnji (sjevero)istok zemlje, od Mašhada preko pustinjskog Semnana sve do Teherana i dalje prema Tabrizu, na zapadu zemlje.
Kašan
Yazd
pustinja Varzaneh
Širaz
Jedna on najsnažnijih anegdota, a koja možda najjasnije sublimira intelektualnu, duhovnu i kulturnu tradiciju Irana, veže se uz moj boravak u Širazu i posjetu Hafizovom mauzoleju. U većini iranskih domova, uz Kur’an kao svetu knjigu, i zbirke Hafizove poezije imaju posebno mjesto. Kada smo se približili Hafizovoj grobnici, naš vodič, inače doktorand arheologije iz ovog grada, počeo nam je recitirati pjesnikove odabrane stihove. U nesporednoj blizini stajao je skromno odjeveni mladić, čuvar. Tiho je i diskretno
primijetio da je naš vodič prilikom citiranja na jednom mjestu progriješio. I tada je, poput
proljetnog izvora žive vode iz njega krenula bujica stihova koje je izgovorio u dahu,
zatvorenih očiju. Naš se vodič nasmiješio i zadivljeno priznao svoj propust. Sa’adijeva
poezija, još jednog velikana iz Širaza, dio je školskih udžbenika od najranije dobi.
U Iranu čitanje poezije prati ritam krvotoka.
Mauzolej Hafiza
Šta o tome znaju današnji skrnavitelji i agresori na Iran? Reljefi u Perzepolisu, izvedeni izvanrednom modelacijom i profinjenim crtežom, a koji prikazuju narode u različitim nošnjama i koji iz svih krajeva ogromnog Carstva prinose darove moćnom vladaru, svjedoče o jednom od najvećih i najraskošnijih Carstava u historiji čovječanstva, ali i o historijskom iskustvu, otpornosti i mudrosti koja je dio habitusa ovog naroda.
Perzepolis
I dok danas do mene dolaze fotografije nedopustivog uništavanja središnjeg trga Naqsh-e Jahan u Isfahanu i safavidske palače Ali Qapu, sve sa UNESCO-ve liste zaštićene svjetske baštine, pitam se da li su to modeli demokracije i međunarodnog prava koje Zapad izvozi kao ultimativni model ostatku svijeta? Objekte ovakve ljepote, tehničkog, urbanističkog i arhitektonskog sklada, umjetničke rafiniranosti mogao je iznjedriti samo narod najviše kulture i duhovnosti. Sjećam se da je ovaj veliki trg, jedan od najvećih trgova na svijetu (prostran oko 90.000 m2) bio zloslutno prazan već u februaru 2024. godine, neposredno nakon početka agresije na Gazu. Sjećam se i radosti kada su čuli da je riječ o “hrabroj strankinji”, gošći iz Bosne i Hercegovine. Sa aerodroma u Širazu polijetali su prema Zapadu samo rijetki letovi Turkish Airlinesa.
motivi s trga Naqsh-e-Jahan, Isfahan, 2026.
2024.
2024. 
2024.
Odluku Predsjednika Pezeškiana da se ispriča susjedima i narodima regiona zbog neugodnosti kojima su izloženi zbog napada na IR Iran, iranski Ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi objasnio je kao sastavni dio iranske kulture, kao
izraz dostojanstva i snage. One iste kulture koja danas i kod sve većeg broja ljudi na Zapadu, a koji su u određenim elementima kritičnog stava prema političkom, socijalnom i ekonomskom stanju u toj zemlji i imaju zadršku prema njenom teokratskom uređenju, ipak izaziva duboko poštovanje jer predstavlja rijedak svjetionik hrabrosti, otpornosti i dostojanstva. Svih onih vrijednosti na koje duži naslijeđe hiljade godina drevne Perzije i modernog Irana i iskustva sadržana u njima.
Perzepolis & Tehran Museum of Contemporary Art, 2024.
