Jedna od najuspješnijih i najutjecajnijih škola moderne arhitekture, urbanizma, dizajna i vizuelnih
umjetnosti zapocela je sa vizijom: stvoriti ‘novog covjeka’ iz pepela Prvog svjetskog rata. Godine
1919, u Weimaru, toj je viziji arhitekta Walter Gropius (Berlin, 1883. – Boston, 1969) dao programatski
naziv: Bauhaus. U tom se nazivu mogao prepoznati eho povijesnih, srednjovjekovnih uzora,
ali, s druge strane, cin ‘izgradnje kuc e’ koji se skrivao u samoj etimologiji rijeci ‘Bauhaus’ i pretvaranje
te kuc e u ‘dom’, podrazumijevao je istovremeno i definiranje prostora i svijeta u kojem se živi
i djeluje. U cetrnaest godina svog kratkog postojanja (1919–1933), škola Bauhaus dijelila je jednaku
želju za novim pocetkom i obnovom društva kao i tadašnja, mlada weimarska republika te bi se na
stanoviti nacin moglo rec i da su u svojoj su-vremenosti dijelile i prekretnicku sudbinu dinamicnih
dvadesetih, u osvit novog svjetskog rata. Kako je u pismu iz 1963. godine, u sjec anjima na godine neposredno nakon Prvog svjetskog rata, zapisao Walter Gropius, prvi direktor Bauhausa, izvorna ideja
ove škole razvila se iz „osjec aja duboke depresije koja je bila rezultat izgubljenog rata i potpunog sloma
intelektualnog i ekonomskog života, i, s druge strane, gorljive nade i želje da se iz tih ruševina sagradi
nešto novo.“ U bauhausovskim programima susretale su se i presijecale razlicite teorije i prakse koje
su snažile unutrašnju dijalektiku škole i reflektirale razlicite koncepte razumijevanja umjetnickog
modernizma, s jedne strane, odnosa umjetnosti i tada savremenih tehnicko-tehnoloških izazova i, s
druge strane, odnosa umjetnosti i socijalno-politickog konteksta.

Heroji Srebrenice u svakoj generaciji, 11.07.2027., aidaabadzichodzic.ba
https://www.linkedin.com/posts/aida-abadzic-hodzic-52755249_srebrenica-selmanselmanagic-potocari-ugcPost-7481772258366050304-JSAU/?utm_source=share&utm_medium=member_ios&rcm=ACoAAAo5sW8BHVGoqlcenTlGLc6wq2u_1u7zuPw



