Selman i Numan Gudžević su bili braća, za koje i danas dosta Gudževića misli da su bili blizanci. Blizanci bili nisu, Selman je bio nekoliko godina stariji od Numana. Od djetinjstva su bili siročad, roditelji, Murat i Mahija, umrli su iste noći. Kako, to malo ko danas zna, ali se zna kakvo je bilo sirotovanje Selmanovo i Numanovo: najamništvo, tuđe ovce, tuđi torovi i psi, tuđe sofre. Kad se počelo odlaziti u gradove, Selman se zaposlio u Vranici iz Sarajeva, a Numan postao konobar u Kuparima. Od rodbine su najradije posjećivali tetku Nehu i tetka Iljaza. Iljaz Kalčina je govorio kako je upoznao i Numana Numanagića i Selmana Selmanagića. Numanagića negdje prije rata, u Valjevu ili u Ustiprači, gdje je, na izgradnji pruga, radio kao miner, a Selmanagića negdje u Njemačkoj, za vrijeme Drugog svjetskog rata, moglo bi biti, u Berlinu, i taj mu je ‘valjao plaho’, bez toga Selmana bi ‘iz moje smone danas rasla ona trava žuta nemačka’. Od ovoga ja više ništa ne mogu napisati, više i ne smijem, jer ne znam, a i niko se drugi, osim mene i Iljazove kćeri Mejreme, ne sjeća Iljazova spominjanja Selmana Selmanagića. Niko kao djeca ne pamti tako tvrdo šta spominju odrasli. Iljaz Kalčinić je jedini čovjek na svijetu koji je znao i Selmana Gudževića i Selmana Selmanagića.
Koja je to sreća pogledala Kalčinu pa da ga na putu sretne Selman Selmanagić, to se, moglo bi biti, više nema koga pitati, a možda se nema ni gdje istražiti. Selman je Kalčini spasio život i vjerovatno mu omogućio da utekne iz Njemačke. S onim što sam kasnije saznao, zaključio sam da je takva moć išla uz ličnost i u sposobnosti Selmana Selmanagića. Kad je god, pred tranzistorom marke Iskra, slušao pjesmu ‘Vino pije Selman aga’, Iljaz Kalčina je postajao drukči, oči bi mu se navlažile, i danas mislim da to nije bilo samo od derta i sevdaha, već više od pomisli na Selmanagića iz Berlina.
Bio sam u dvama zdanjima koja je u Berlinu podigao jedinstveni arhitekta iz Bosne Selman Selmanagić. Na stadionu ‘Walter Ulbricht’ (poznatijem kao ‘Stadion svjetske mladosti’) vidio sam bar tri važne utakmice u vrijeme DDR-a. Sjećam se dobro jedne kup utakmice između berlinskog i drezdenskog Dynama, i pobjede ovoga potonjega. Vidio sam strašne igrače iz Berlina Thoma i Ernsta, oni su stalno davali golove, i tada su, ali su izgubili 2:3. I golmana Rudwaleita, tih godina je činio čuda, ali toga dana nije mogao ništa. (Njega sam gledao i godinu i po ranije, u Beogradu, protiv Partizana; u drugom poluvremenu je na prečku njegova gola, onoga ispod južne tribine, bio sletio jedan golub, i nije se mrdao s nje do kraja; Partizan je pobijedio samo s 1:0, pa je ispao, svi smo rekli, zbog goluba). Gledao sam te tekme, a tek pet godina kasnije saznao da je taj lijepi stadion bio opus magnum Selmana Selmanagića, jedinoga Bosanca s diplomom Bauhaus akademije (diploma redni broj 100). Od prije koji mjesec ima i na našem jeziku knjiga samo takva: ‘Selman Selmanagić i Bauhaus’ autorice Aide Abadžić Hodžić. Čitajući to impresivno istraživanje o životu i djelu Selmanagićevu, čovjek se mora sjetiti riječi Georga Christopha Lichtenberga: ‘Ko dvoje čakšira ima, neka jedne proda i kupi ovu knjigu.’
Bio sam i u Selmanagića dvorani, u zgradi današnje Visoke škole za umjetnost na berlinskom Weißensee. To je čuvena aula, a izrađena je prema Selmanovu nacrtu. Drugi put sam htio u nju ući negdje u ovo doba godine 1995, ali je bila zatvorena, rečeno mi je radi preuređenja. Iz knjige Aide Abadžić Hodžić vidim da je sad preuređena i da se opet u nju može ući.
Juli je mjesec 1992. u Berlinu bio vreo kao u Demir Kapiji. Jednoga od tih dana u kojima se jaje u kokoši kuha, noseći naše četveromjesečne blizance u naprtnjačama na prsima, Sanja, drugarica moja životna, i ja mogli smo vidjeti kako bageri i ekskavatori razvaljuju stadion Selmana Selmanagića. Oblaci praha su se dizali pod udarcima mašina. Izgovor za rušenje bio je nešto kao da se Berlin, u svojstvu grada kandidata za Olimpijske igre, sprema na izgradnju novog olimpijskog stadiona. Ovaj potonji ne samo što nikad nije izgrađen, nego ni Berlin nije, kako se to kaže, dobio Igre, već Sidney. Razvalina nastala na mjestu jedinstvenoga stadiona dugo je stajala na pustari, da bi onda tajna njemačka policija BND na tome mjestu podigla svoju golemu zgradu, te svoj personal od preko 4.000 glava iz Pullacha kraj Münchena, valjda, preselila u nju.
Učvrstio se podatak da je Selman Selmanagić rođen 1905. u Srebrenici. Aida Abadžić Hodžić spominje izvore koji mu za mjesto rođenja navode i Istanbul, a godinu 1904! Roditelji su Selmanovi bili Alija Selmanagić (1878-1956), a majka Hayrie (1882-1918. ili 1919), djevojačko Omer Vehbi, po očevoj liniji Turkinja, po majčinoj Bosanka. Otac Selmanov je bio pravnik, studije građanskog prava završio u Istanbulu, a u Kraljevini Jugoslaviji bio je poslanik Skupštine i vijećnik Drinske banovine. Selman uči stolarski zanat u Sarajevu, a potom, u Ljubljani, na Visokoj obrtnoj školi dobiva diplomu majstora stolarije i namještaja. Vojsku služi u Petrovaradinu. Na Bauhaus u Dessauu upisuje se 1929. i diplomira 1932. U te tri godine njegovi su profesori bili Paul Klee, Wassily Kandinsky, Mies van der Rohe, Ludwig Hilberseimer... Ovaj posljednji će ga prozvati ‘balkanski Le Corbusier’. Na Bauhausu Selman ulazi u Komunističku partiju Njemačke, i postaje sekretar partijske ćelije, sve do dana kad su nacisti ukinuli Bauhaus u Dessauu. Nakon diplomiranja radi u ateljeu Waltera Gropiusa u Berlinu, a od aprila 1933. do marta 1934. boravi u Jugoslaviji i Turskoj, u potrazi za poslom. U Turskoj nekoliko mjeseci radi za arhitektu Seyfija Arkana, a od 1935. do 1939. radi u Palestini, Tel Avivu, Haifi i Jerusalemu. Odande će, po svoj prilici, otići zato što mu je, kao muslimanu, bilo uskraćeno daljnje zaposlenje. U Berlin se vraća 1939. Iako član tajne komunističke ćelije Rote Kapelle, zapošljava se u velikom filmskom koncernu UFA (Universum-Film Aktiengesellschaft) u odjeljenju za izgradnju kino-dvorana. Ondje će ostati do proljeća 1942, kad prelazi u odjel za scenografiju, gdje dočekuje kraj rata. Poslije rata ostaje u DDR-u, ulazi u tzv. Kolektiv za planiranje čija je glavna djelatnost obnova Berlina. Od 1950. pa sve do odlaska u penziju 1970. Selman Selmanagić je profesor na Visokoj školi za umjetnost na Weißensee. U Istočnom Berlinu će i umrijeti, 7. maja 1986. Po svojoj želji, sahranjen je u Jugoslaviji, na porodičnom groblju Bojna kod Srebrenice.
O Selmanu Selmanagiću pisao je i Ivan Ivanji, u autobiografskoj knjizi ‘Titov prevodilac’ i u romanu ‘Slova od kovanog gvožđa’. Ivanji izriče smjelu pretpostavku kako je Selmanagić za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Berlinu, mogao preživjeti samo kao dvostruki agent: sovjetski i njemački. Pretpostavku potkrepljuje tvrdnjom da se u UFA-i niko nije mogao zaposliti bez lične dozvole Josepha Goebbelsa. Ivan Ivanji nije čovjek olakih tvrdnji. U Drugom svjetskom ratu je izgubio roditelje, a sam je prošao stravu nacizma i internacije u koncentracionim logorima Auschwitzu i Buchenwaldu.
Svoja dva boravka u DDR-u ja dugujem podršci i dobroti Ivana Ivanjija. On mi ih je, u okviru ondašnje razmjene pisaca, a kao sekretar Saveza književnika Jugoslavije, ponudio. Oba ta boravka su za mene postale nezaboravne uspomene. Njih bez Ivanjija ne bi bilo, niti bih ikad bio stupio nogom na Selmanagićev stadion, a možda ni u onu Selmanagićevu dvoranu. A ni ona mi Iljazova treperavost pri slušanju pjesme ‘Vino pije Selman aga’ ne bi u sjećanju bila svježa ovako i ovoliko.
